Zdesna ulijevo

Jučer sam sanjala da imam 17 godina. Koračala sam popločanim ulicama dok je s tornja crkve svetog Nikole odzvanjalo za puni sat. „Sva sreća da taj sat žuri jer imam tri minute da uletim u razred prije profesora“, pomislila sam u snu i lebdećim korakom nastavila žuriti uz trgovine s bogatim izlozima u kojima sam se usput mogla ogledati. Koliko god da sam kasnila, stigla sam baciti pogled na svoj odraz u svakom staklu koje me okruživalo.

„Nisam baš ružna, ali nisam ni ljepotica. Ustvari nisam sigurna jesam li ružna ili lijepa. Obična sam. Nisam ništa posebno. Čekaj, iz ovog ugla sam lijepa. Ne, užas, desni profil je koma. Ružna sam. Gle, lijevi profil je dobar. Joj, kad bi bar i desni bio kao lijevi. Kao da sam dvije osobe – ovisi s koje strane gledaju. Sprijeda sam grozna, samo lijevi profil valja…“, razgovarala sam tako sama sa sobom dok se na kraju s tom istom osobom (sad tek shvaćam da nas je bilo tri u tom trenutku) nisam dogovorila da sam zagarantirano dosadna i nezanimljiva, ovako generalno, i tako neka sad ostane jer već debelo kasnim.

U zadnji čas sam sjela u klupu, no to više nije bila klupa u gimnazijskom razredu, nego na fakultetu, a onda sam odjednom sjedila za stolom na poslu. Ispred mene su ogledala koja pokazuju moje lijeve i desne profile. Imam ih sto! Vrtim se ukrug kao navijena, oko mene jure moji profili, ja se toliko brzo vrtim da sva moja lica izgledaju kao jedno, i to baš kao desno! Potom se začuo glas koji je zastrašujuće zagrmio: „Ti si svoj desni profil!!!“

Na to sam se probudila.

Onda sam ustala polako i onako sneno sa svojom djevojčicom u pidžami otišla u kupaonicu umiti se i počešljati. Ona je poželjela da joj složim visoki rep kakav nosi njena lijepa mama.