Zimska priča

Nožni su mi se prsti smrzli do kostiju iako sam bila dobro obuvena. Imala sam cipele, kvalitetne kožne, s debelim đonom. Uvijek nosim zimi štrampe, pa još i tople dokoljenke, no i dalje mi je zima jer sam mršava. Smijte se koliko hoćete, no kad budete nekoliko desetljeća mršavi i zimogrozni, a onda se udebljate 10 kila, shvatite da je rješenje za vaše drhtanje bilo nadohvat ruke odnosno u frižideru ili špajzi.

Osim toga, ta je zagrebačka večer bila zaista hladna. Dah je bio oštar i vidljiv, i samo topla kupka uz pola litre čaja i poplun mogli su riješiti tu grozotu. Mrzim kad mi je hladno. Radije ću biti gladna u toploj sobi, nego se sita smrzavati. No, reći ćete, sama sam sebi odgovorila maloprije – da si bolje u životu jela, ne bi ti bilo toliko zima!

Vraćala sam se te večeri s fakulteta u studentski dom. U mojoj duši bila je tjeskoba, nelagoda od koje ti se stišće srce kao što se predmeti stisnu na niskim temperaturama. Takve su mi bile prve dvije godine studiranja. No, taj unutarnji nemir ponekad su pratile razne banalnosti koje su se pojavile kao da ih je Providnost poslala kao jednostavnu distrakciju.

Ugledala sam putem malo smrznuto mače. Među stambenim zgradama, uz kontejner, drhturilo je i mijaukalo. Ako je meni odjevenoj bilo hladno, zamislite kako je bilo njemu. Nisam znala što s njime napraviti. Ne mogu ga ponijeti u studentski dom, a samo ga tako ostaviti, proći pored – nije rješenje. Valjda sam tako zbunjeno i djelovala, pa sam privukla pažnju nekih gospođa koje su nazvale kolegicu i ubrzo se pojavila treća, i to fina dama srednjih godina, koja je odmah umotala to smežurano gnjecavo biće u svoj skupocjeni šal. Nije uopće o šalu razmišljala, već samo o mačiću, a potom je otišla do apoteke po lijek protiv parazita. Bila sam iznenađena kako je brzo došlo do obrata situacije i razrješenja mojeg problema. Malo sam još ostala stajati s njenom kolegicom, koja je napomenula da je ova „luda za mačkama“.

– Imam i ja mačku, frknula mi je nedavno s 14. kata – rekla je i pokazala na neboder u daljini. – I, što je bilo s njom? – pitala sam u strepnji. – Ništ – rezignirano će ona i nastavi – veterinar je posle rekel da si je samo jezik pregrizla.

Prepustila sam mače i gospođe hladnoj noći, a ja sam se osvježena zgodom uputila u svoju studentsku sobu.

© 2025 Isidora Vujošević