Bezimena priča

Imali smo običaj svake subote odlaziti u obiteljske šetnje gradom. Za toplih ljetnih dana te su šetnje bile češće, dulje, i monotonije. Obično bismo prvu šetnju obavili nakon kasnog i obilnog doručka – negdje izvan grada, prema poljima i livadama, a onda bismo ručali (opet obilno jer smo zbog kasnog ustajanja sebi uskratili jedan obrok, a navečer nismo jeli jer to nije bilo zdravo). Druga šetnja bila je kroz grad, često bismo prošli parkom, zatim sjeli u hlad na klupu, a potom zijevali, komentirali prolaznike, maštali i uživali u dokolici. Uglavnom su to bili ugodni trenuci, lišeni obiteljskih trzavica, s osjećajem blaženstva, punog želuca, u spokoju neradnoga dana.

Tko je mogao znati da osoba koja je sjedila na drugoj klupi pripada nekom sasvim drugom unutarnjem svijetu, a izgleda jednako sito i spokojno kao i mi blizu nje? Sa svojeg mjesta promatrala je prizor koji je i nama bio jasno vidljiv, no ni po čemu neuobičajen, a pogotovo ne dramatičan kako se to njoj ukazalo. Preko puta naših klupa, dakle, bila je terasa kafića, u lijepoj sjeni drveta i stare palače. Na terasi su sjedili ljudi razne dobi, a u jednom se trenutku pojavio stariji bračni par, sjeo, razgovarao s ljudima, smijali su se, veselo pričali, a onda se udaljli i otišli. Ništa posebno!

Iako stari, djelovali su vitalno. I sretno. I ispunjeno. Gospođa je nosila kostim boje slonovače, šešir na glavi, a gospodin lagano ljetno odijelo sive boje – bili su pomalo viši od prosjeka, dobro očuvani i otmjeni. To je bila jedina „posebnost“.

Nitko, a ponajmanje njih dvoje, nije mogao znati da su u glavi naše susjedne promatračice stvorili film koji se u njoj odvio kao život, ali ne kao život koji je proživjela, niti kao onaj koji bi mogla proživjeti, već – ni manje ni više – kao život koji nikada neće proživjeti jer je za njezinu sreću kasno. Već tada, s 35, činilo joj se da je ta scena za nju nešto o čemu će samo razmišljati kao starica u stilu „to nikad nisam imala“. Već tada je to propuštanje života za nju bilo gotova stvar, kao da se već dogodilo. Nije mogla jasno sagledati realnost, kao što mnogi ne znaju koji se nalaze u okovima problema, dok je onima izvan sve jako jednostavno. Oni izvana ne osjećaju naš strah. Učiniti nešto za sebe, napraviti ono što joj treba da bude sretna, to apsolutno nije dolazilo u obzir jer – to bi bližnjima izazvalo probleme. Uzeti život u svoje ruke, živjeti svoj život za sebe – ne, ne, ne, to nikako ne bi smjela. Njoj nije bilo dozvoljeno biti sretna. Njoj čak nije bilo dozvoljeno ni biti nesretna na svoj način. Naprosto, činilo joj se da joj nije dozvoljeno živjeti autentičan život, pa makar i pogrešan. Drugi, koji njenim životom upravlja, drži ju tim strahom. Spoznaja da joj je nedostižna ta lijepa scena ispunjenog bračnog života bila je ustvari kao odluka da svoju trenutnu bijedu zapečati kao životni moto.

Prekinimo ovo mučenje kao što ga je prekinula i ta osoba!

Što je dalje bilo? Kako uopće znamo što se odvijalo u njenoj glavi u tom parku? Ah, to je sve tajna, ali iz tih tajanstvenih izvora saznali smo poslije da je ta osoba ipak uzela svoj život u svoje ruke s namjerom da ga živi sebi svojstveno. Vrijedilo je pokušati jer, kad pokušaš, onda tuđa sreća nije više izvor očajanja već naprosto suživot ravnopravnih ljudi. Postaneš uz njih ravnopravni sudionik života u kojem se boriš za vlastitu sreću, u kakvom god obliku ona izgledala u svojem epilogu...