Uoči proljeća
Uskoro će proljeće – čuje ga se na sve strane. Vidim čestoslavice uz cestu. Neki sam dan na štandu ugledala mimoze. Kao i uvijek – ugledala, poželjela, pa odustala jer su skupe. Ma, trebala sam ih kupiti… To sve tako kratko traje, postalo je skupo propuštati proljetne trenutke. Kao što Japanci uživaju u trešnjinom cvatu, uvest ću i ja svoju mimoza-sakuru!
Podsjeća me to na doba kada sam kao mlada lektorica i novinarka u pokušaju radila u lokalnom gradskom tjedniku. Moje prvo radno mjesto, dva mjeseca nakon diplomiranja. Slatko doba mladosti! Redakcija se inače često selila, ali najsadržajniji dani tog zanimljivog perioda života odvijali su se u staroj gradskoj vili, u mirnom kvartu blizu željezničkog kolodvora, gdje je inače bilo mnogo krasnih starih zdanja. U toj je kući navodno nekad živio neki liječnik, a onda smo tamo bili mi, rasprostrli smo svoje kompjutere i razvukli kablove po velikim sobama visokoga stropa. Pod nogama nam je škripao parket, i sve je bilo svijetlo osim grafičke radionice koja je uvijek bila u mraku, da ne blješti svjetlo u monitore.
Na pauzu za cigarete išlo se gore, na starinski balkon s kovanom ogradom na koju nije bilo pametno naslanjati se. Ta je strana gledala na prostrano dvorište gdje sam ponekad brala voće za jelo i dunje za mirisanje. Te puš-pauze mojih kolega bili su trenuci kada sam se mogla družiti iako nisam s njima dijelila duhansku naviku. Druženja mi je kronično nedostajalo jer izvan redakcije nisam imala bogzna kakav socijalni život. I upravo su to glavne uspomene koje nosim – na radne kolege. Našlo se tu ljudi iz raznih područja, koji su svi skupa tvorili ugodno i živopisno mjesto u kakvom sumnjam da ću ikad više raditi – od pravih, školovanih novinara, preko nas priučenih, zatim tu su bili umjetnički nastrojeni fotografi, grafički dizajneri, marketinški stručnjaci, pa onda i pjesnici, književnici, nastavnici, studenti, honorarci, praktikanti, nadređeni i podređeni... Žao mi je što nisam češće s njima odlazila na kavu. Tada je uopće nisam pila, u kafiće sam rijetko išla, kasnije me više nisu ni zvali. Tisuću puta je mladost opjevana kao prolazno proljeće, ali samo jednom svatko od nas shvati, uglavnom onda kad je već prošlo. Mimoza-sakura, postalo je skupo propuštati trenutke!
Moje je radno mjesto bilo u najvećoj prostoriji, uz prozor. Kroz uska ali visoka okna često sam gledala na mirnu ulicu s lijepim drvoredom. Tom ulicom kao mala sam inače rado šetala jer su drveta imala tako jako korijenje da je dizalo asfalt pa mi je hod pločnikom više nalikovao planinarenju. Danas je ta ulica uređena, nema više tih stabala ni grbica. Ni ja tamo već dugo ne prolazim, a odavno nema više ni vile u kojoj smo radili – na tome je mjestu nikla ogromna betonska urbana vila. No, ako bi netko tamo zasadio grmove mimoza, sve bi čarolijom oživjelo, barem na kratko, uoči proljeća…
Idem si skuhati kavu.