Monolog s ovoga svijeta

Zovem se Sebastijan S. Imam 159 godina, od čega sam živio 79, a sad mrtvujem evo već 80. godinu na onome svijetu, s tim da vas moram razočarati – to nije nikakav onaj svijet, sve vam je to – i živo, i mrtvo – na ovome svijetu. 

Radio sam kao arhitekt cijeli svoj radni vijek, i to moderan, bio sam progresivan, a takav sam i sad. Ja ćutim današnju glazbu koja dopire iz suvremenih uređaja, s modernih platformi. Ja znam što je podcast, molit ću lijepo. Ne mogu reći da čujem, više nemam uši, nemam ni mozak, a to kako doživljavam svijet ne mogu objasniti, no posežem ipak za nečim danas arhaičnim – ćutiti, to je pravi izraz. Oprostite ipak ako ću upotrijebiti neki neprimjeren pojam jer jezik nije kreiran baš za opis mrtvog bivstvovanja. Žao mi je samo što ne vidim druge umrle da s njima stvaram nove jezične sustave koji bi bili prilagođeni našim okolnostima. Unatoč uvriježenom mišljenju da smo mi nekakva zajednica, neki skup u paklu, raju ili gdje već, smrt je vrlo privatna stvar. Prilično smo sami u tome.

Imam samo ženske potomke. Imao sam četiri kćeri, one su rađale samo žensku djecu, i to mi je lijepo. Ja nemam problema s tim što nema muškog potomka da naslijedi moje prezime. Što će mi to? Pratim unuke svojih unuka, neke nemaju potomke, a koja ih ima, opet djevojčice. Jako se tome radujem – malim lepršavim stvorenjima kakvog god da su spola, koja nose i nešto mojih gena u sebi, ni ne znajući za mene. Jedna je također arhitektica, iznimno sam ponosan na nju, sva je na mene.

Kad vidim kako i danas postoji neravnopravnost, ne mislim tu samo na rod, nego kako se još uvijek tlači i potčinjava slabije, padne mi mrak na oči. No, to je sad taj moment koji ćete mi oprostiti. Nemam oči u pravom smislu, a mrak mi je odavno pao, no razumijete valjda metaforu. Niste od onih koji su zaostali u prošlom stoljeću, od onih koji misle da je nekad sve bilo bolje, i koji se plaše svake inovacije. Pih. Nakon toliko stoljeća prikupljanja znanja, ljudi i dalje funkcioniraju kao mikroorganizmi, kao spiljski ljudi s toljagama. A metafore stavljaju pod navodnike!

Da sam živ, bio bih feminist. Jer mnoge žene same sebe ne cijene! Evo, krećem se gradom svaki dan. Osluškujem razgovore, primjećujem događaje. Nisam ja nikakav vampirski voajer, ja sam slučajni prolaznik koji je doduše nevidljiv. I ne mogu vjerovati što percipiram (da, bit će dobro držati se tog izraza).

Krećem se jučer poslijepodne Kolodvorskom ulicom. Iz jednog krasnog vrta punog božura dopire glas. Curu preko telefona nogira dečko. Preko telefona!!! Ona plače, preklinje ga da ju ne ostavi... Marijo, majko Božja! Ja joj govorim (toj curi, ne Mariji): – Prekini vezu, opsuj mu mater, baci telefon u živicu, bilo što, samo mu ne daj da ti se ruga. Mlada si, on je neozbiljan, nek se vježba na nekom drugom – puhao sam joj za vrat, slao telepatske signale, energiju, toplinu, hladnoću. Uspio sam čak i pustiti mlaz vode iz crijeva koje je ležalo na travi. – On je bezveznjak, kukavica, hohštapler! – potrudio sam se izvući što je više moguće svevremenskih izraza koje će shvatiti... Nemojte trošiti ni dan dragocjenog života na kretene. Oprostite mi, nisam politički korektan, no u moje vrijeme se ljude i grublje vrijeđalo. Ne znam kako drugačije reći. Curo, curo, cijeni sebe! Onda mu je napokon poklopila i otišla zatvoriti vodu u crijevu. Uh!

Isto to poslijepodne prolazim kraj Ritza. Sjede dvije gospođe 40+. Jedna naručuje latte machiatto, druga običnu kavu s malo mlijeka. Moderno su odjevene, imaju trajni lak na noktima, a gospođa machiatto i trendovske obrve. No, upravo ona započinje razgovor od kojeg bi mi nekad zijevnula donja čeljust. – Ma ona ti je od onih koje ni jajce ne znaju speči. Ne znam kaj opče onaj njezin muž jede. Pri mami se mora hraniti – rekla je to prilično strogo i srknula pjenu. U njenom svijetu žena je valuta, na bračnom tržištu vladaju stroga pravila vrijednosti, vrijednosnica, obveza i obveznica. U svakom slučaju, i druge tako procjenjuje, pa i svoju kolegicu s kojom pije kavu. Što li tek o njoj misli – o toj koja i nakon udaje nosi djevojačko prezime, ne nosi burmu, a zarađuje više od muža. Zamislite – žena je čuvarica patrijarhata!

Šapnuo sam toj njenoj kolegici da fingira da je dobila poruku na telefonu, a onda se ispriča hitnom, neodgodivom obavezom. Na svu sreću, poslušala me. Empatija i sloboda, ljudi, empatija i sloboda dobitna je kombinacija za život budućnosti. Pogledajte mene, Sebastijana S., i ovako mrtav dajem sve od sebe da tome doprinesem, a koliko tek vi živi možete učiniti!