Zagrebačke kremšnite

– Vreme mi curi ko pijesak kroz prste. Kaj ga više stiskam, to ga bolje gubim – rekla sam prijateljici Marijani s kojom sam sjedila za stolom u maloj gradskoj slastičarnici.

– Joj, to ti je tak potrošena metafora! Već poznate fraze: vrijeme – pijesak – pješčani sat, bla-bla-bla. Uostalom, zbog čega govoriš „vreme“, a onda „pijesak“ u istoj rečenici? Ili govori kajkavski, ili štokavski, daj se odluči.

– A kak da velim – pesak? Pesek? Budu mislili ljudi da o pesima govorim – odgovorila sam svojoj ciničnoj frendici koja je bila u nervoznoj fazi zbog familije. Sekirali su ju svi živi. Nije na moje protupitanje više ništa odgovorila nego je tupo gledala u stol dok smo čekale konobaricu da nam na njega spusti narudžbu – dvije zagrebačke kremšnite.

Sjedile smo pored velikog prozora koji je gledao na pločnik Šenoine ulice, bila je večer jednog listopada i rominjala je kiša. Dok su Marijanu mučile razne traume kroz koje je prošla i zbog kojih je valjda povremeno bila cinično-sarkastična, ja sam svoj pogled upiljila na kišne kapi koje su klizile niz staklo dok se u njima ogledala topla ulična rasvjeta. Od vlastitih briga nismo se ni sjetile skinuti jakne pa smo se tako kao dvije zimogrozne starice nadvile nad svojim kolačima.

Ja uvijek naručujem zagrebačku kremšnitu, pa sam tako i tad. Idem na sigurno. Obično dođem u slastičarnicu, budem oduševljena prizorom šarenih kolača koji svake godine budu sve maštovitiji, ukusniji i skuplji, ali kad trebam otvoriti usta i reći koju ću od tih kreativnih slastičarskih novotarija uzeti, iz njih uvijek izađe jedno te isto: Zagrebačku kremšnitu, molim. Za Marijanu ne znam, mislim da je tu večer naručila kremšnite samo jer joj se nije dalo razmišljati pa je naprosto ponovila ono što sam rekla.

Dok je nju prala neuroza, meni se u podočnjake uvukla tjeskoba. Trebala sam donijeti neke odluke, kojih sam se plašila. Bilo me strah mogućih odluka, bilo me strah odlučivanja. Marijana je nervozno tupkala nogom ispod stola, i smazala svoju kremšnitu bez razmišljanja. Kao po nekoj zapovijedi, na jen-dva-tri samo ju je strpala u usta, prekrižila ruke i onda se polubočno okrenula prema ulici i gledala u prazno. Ja sam žvakala svoj kolač trudeći se usmjeriti sva svoja osjetila u njegove okuse, teksture i mirise kao da će mi izliječiti tjeskobu. Prvo sam viljuškom zagrebala po hladnoj orošenoj glazuri na kojoj su tvrdom kremom u kutu bili ispisani inicijali slastičarnice. Čokoladna glazura bila je gorka i dosadna, nakon čega je uslijedila nagrada – mekani ukusni šlag, dio koji uvijek prekratko traje. Najduže sam se bavila žutom puding-kremom koja u lošijim slastičarnicama uvijek na rubovima bude sasušena i tvrda. Na kraju dolazi ona vražja žilava kora koju uvijek jedva prerežem pa ju obično prstima uhvatim i grizem. Ovaj put sam bila uporna i viljuškom prelazila, rezala, sjeckala – samo da ne uprljam prste. Marijana me u jednom trenutku pogledala i valjda shvatila da mi je to način na koji se borim sa svojim problemima, kroz opsesivno-kompulzivne radnje. Spustila je pogled prema nigdje, ja sam gledala u mrvice koje su ostale na tanjuru; bile smo kao dvije pokisle vrane masnog perja. Očito smo tako izgledale kad nam je čovjek koji je odnekud došao doviknuo: – Kaj je cure, kaj ste se tak stisnule? Pa nije sigurno tak strašno!

Iznenadio nas je njegov glas, a kad smo ga pogledale i vidjele kako se smije, morale smo se i mi nasmijati same sebi. Kad malo bolje pogledaš, ustvari i nije bilo tako strašno. Izmijenile smo još nekoliko riječi s veselim čovjekom prije nego je otišao, a onda smo napokon skinule jakne, raskomotile se i provele još pola sata opušteno razgovarajući. Problemi su sad izgledali puno manji i lakše rješivi. Kad smo se već potpuno odmaknule od raspoloženja u kojem smo bile na početku, ustala sam do šanka platiti, gdje me dočekalo zbunjeno lice konobarice.

– Pa gospon je već platil! – rekla je ona, a Marijana se stala grohotom smijati. I evo ja se smiješim, i vi se sigurno sad smiješite, a gospodinu ne znamo ni ime…