Rosé

Sa sjeverne strane nasipa, iza Staroga grada, živio je Vjekoslav, profesor klavira. Njegova se spavaća sobica nalazila u potkrovlju s malom mansardom, točno iznad dnevne sobe s izlazom na stari drveni balkon. Taj je balkon nekad bio centar života i Vjekoslav se s nostalgijom prisjećao dana kada su i drugi članovi obitelji obitavali u kući u kojoj sada živi sam. Prizemlje je u danima njegovog djetinjstva zauzimala Lizika, kućna pomoćnica. Dok su baka i deda bili živi, Lizika ih je služila – deda je posebno volio njezinu prežganu juhu, koju je često naručivao za doručak, ali juha je redovito bila na jelovniku ponedjeljkom, nakon čega su slijedila jetrica dinstana na luku, servirana uz kukuruzne žgance. Kad su ostarili, i Lizika je ostarila s njima, a nakon njihove smrti, Vjekoslavovi su roditelji odlučili zadržati Liziku i tretirati je kao člana obitelji budući da nije imala potomaka. Prizemlje su iznajmili postolaru Šoštariću.

Liziku su smjestili u potkrovlje, u sobicu s mansardom, u kojoj nije dugo starovala. Pokopali su je dostojanstveno, na starom dijelu Hallerovoga groblja. Vjekoslavov otac u mirovini je tu sobicu pretvorio u malu biblioteku, a nakon njegove smrti, Vjekoslav ju je preuredio u svoje utočište. Razmišljajući o ritmu života i odlazaka svojih ukućana, zaključio je da će i njega za koje desetljeće netko zamijeniti te da će druge oči gledati na Stari grad kroz mansardu. – To je život, takva je smrt – često je ponavljao sam sebi. No, budućnost i neminovnost vremena ga nisu toliko zabrinjavale kao dosadna, učmala sadašnjost. Bio je prosječan pijanist, s urednim primanjima, i određenim renomeom zbog pedagoškog rada. Imao je svoju rutinu, mali krug poznanika, a prijatelja toliko da nisu mogli zatvoriti krug. Imao je svoju kavanu, a u njoj svoje mjesto, gdje je čitao iste novine i naručivao ista pića. Sav je bio predvidljiv. Sve je bilo predvidljivo, i to ga je užasavalo. Tragao je za odmakom, za nečim dovoljno luckastim da mu pomakne realnost.

Vježbao je klavir svaku večer u dnevnoj sobi, uz otvoreni balkon. Dok je sunce zalazilo i okruživalo kuću, tim su se dijelom grada širili zvuci s njegovih tipki. Nekad je s balkona slušao svojeg oca kako svira, a danas je on na njegovom mjestu. – To je život, takva je smrt – rekao si je po običaju, a onda ustao i natočio čašu finog roséa. Bilo je ljetno predvečerje, pa je sjeo na drveni balkon, no čim se spustio na stolicu, primijetio je par suhih listova na pelargoniji te je naglo ustao da ju zalije, ali je nesmotreno trznuo čašu tako da se rosé prolio po njegovoj odjeći, a čaša je pala i otkotrljala se do tegle s pelargonijama i tek se tamo od udarca razbila. Rosé se izlio po podu i divno zamirisao. Mješavina starog drveta i ružičastog vina podražila je njegova osjetila. Palo mu je nešto na pamet. To je to. Sada je trenutak.

Ušao je u kuću, skinuo sa sebe košulju i hlače po kojima je prolio vino, a onda svukao i potkošulju i gaće te se zaogrnuo laganim balonerom. Na glavu je stavio crni šešir i sunčane naočale. Spustio se drvenim stubama u prizemlje i izašao na stražnji ulaz. Promotrio je lijevo-desno, već je pao mrak, a ulična rasvjeta se još nije uključila. Došetao je do grmovite strane ispod nasipa i sakrio se iza bogatog raslinja. Prošlo je 15-ak minuta i čuo je kako šljunčanom stazom netko dolazi. Po koraku je bio siguran da je žena i, kad se približila, iskočio je pred nju, raširio baloner i razotkrio se. Žena se prvo malo štrecnula, na trenutak zadržala pogled, a potom se lijeno okrenula i pošla nazad prema osvijetljenom dijelu Staroga grada. Vjekoslav se opet sakrio u žbunje, ali se sjetio da zbog nezgode s roséom nije uopće zalio pelargoniju, pa se vješto, kao duh, brzo i neprimjetno vratio u kuću.

Prošlo je nekoliko tjedana, a onda se po gradu počela širiti priča o profesoru Volariću koji se kaže goli po Starom gradu. Nitko nije bio siguran odakle ta informacija dolazi, koliko žena je bilo pogođeno tim prizorom, i što im je sve tamo radio. Neki su sumnjali da se tu radi o njemu, i svaka je verzija bila drugačija. U svakom slučaju, njega se nitko nije usudio ništa pitati.

Dok je jučer sjedio na rubu svojeg kreveta i gledao u zvijezde kroz mansardu, razmišljao je o urbanoj legendi za koju je načuo da se raspreda. – To je život, a legende su besmrtne – rekao je sam sebi i zaspao.