Bog kod psihijatra

– Dobar dan, ordinacija doktorice Živac, izvolite – rekla je odrješito sredovječna psihijatrica kada je prihvatila poziv na svojem Androidu. Na njezinoj ruci bio je skup sat, na njenoj kosi nova boja, a na vratu parfem koji je nabavila prva u gradu.

– Dobar dan, ovdje Bog – čulo se s druge strane.

– O, Gospode Bože! – iritirano je zazvučala Živac i zakolutala očima.

– Da, upravo taj – rekao je glas ne obraćajući pažnju na ton s druge strane, a doktorica se brzo pribrala, pa je pitala Boga što treba i kako mu može pomoći.

– Nisam lud, samo sam napet. Dolazim – za koliko? – sekundu-dvije? – pitao je i odmah se stvorio pred zabezeknutu psihijatricu koja se ipak snašla jer je bila prava profesionalka, posjela ga je na fotelju, uzela notes i zamolila ga da priča zašto je došao.

– Ne znam tko sam. Ne znam što sam. Ne znam odakle dolazim ni kuda idem.

– Hm, kriza identiteta – procijedila je kroz zube i nešto nažvrljala na papir.

– Osjećam se nekako... neprilagođeno. Kao da mi ovdje nije mjesto.

– Ne-pri-la-go-đen – sricala je dok je zapisivala.

– Svi samo nešto trebaju, daj mi ovo, daj mi ono. Ja sam mašina za tiskanje blagostanja, ja sam izgovor za lijenost. Ne želim više služiti za prebacivanje ljudske odgovornosti na sebe!!! – pomalo je Bog pobjesnio.

Problem s kontrolom bijesa – zapisala je Živac šutke u notes.

– Nogometaši mi zadaju najviše muka. Znate dok da gol, pa diže ruke prema nebu i zahvaljuje mi. Onda zaboravlja da, ako meni zahvaljuje, to valjda znači da imam nešto protiv druge momčadi. Pa su gubitnici tužni. A ni jedni ni drugi ne znaju da mene nogomet uopće ne zanima.

Gubitak interesa za aktivnosti koje nas vesele – pisala je dalje.

– A, ja, što je sa mnom? Tko se pita kako je meni? – dreknuo je Gospod. – Imaju suosjećanje prema Vragu, ali prema meni... ne. Ja sam sâm. Nemam nikog ravnog sebi, nikog prije sebe da me čuva, tješi i savjetuje.

– Zar vama treba utjeha? Savjet? Niste li vi Svemogući, Bog? – polako se Živac počela otvarati. Kao da se malo smekšala.

– Pa ja na svojim leđima nosim teret svijeta, mislite li da je to lako? Nitko ne zna da je meni teško. Najteže. Da, meni je najteže od svih. Kako da mi onda nije potrebna utjeha? Zamislite da ste najstariji od svih, i jedini od svoje vrste – nitko da se pobrine za vas jer ste vi taj koji se brine za sve i svakoga. Ja sam, usudio bih se reći, nesretan.

– A nema nikoga da vas usreći? – pitala je doktorica i prestala pisati.

– Nadam se da ima, zato sam ovdje. Gdje da nađem sreću? Gdje da nađem spas za sebe? – uputio je Bog značajan pogled u psihijatricu kao da od ovog odgovora ovisi sudbina čitavog svijeta. – Ja ću spasiti svijet, ali tko će spasiti mene?! – viknuo je.

A onda, iznenada…

Bljesnula je munja, zagrmio je grom. Potamnio je dan, sunce se sakrilo, a oblaci se navukli. Iz njih je potekla kiša – teška, mokra ali oslobađajuća.

Penjući se kapljicama na nebo odakle su došle Bog se ogledao u njima – kako je na koju stao, tako ju je ugasio. Kiša je padala, ali nije pala na tlo. Bog je pogasio sve kapi i uspeo se na nebo. Čulo se samo iz oblaka: – Idem potražiti svoju sreću. Snađite se sami!

Doktorica Živac nijemo je ostala sjediti u svojoj fotelji. Duboko zamišljena u jednom se trenutku trgnula kao iz sna i ponovno nasmiješila onim iskrenim osmijehom. Ovaj put neiskrivljeno. Otvorila je vrata i izašla na ulicu. Zazvonila su sva gradska zvona. Na nebu je zasjalo sunce pred zalaskom. Dok je hodala lagana kao pero, pratio ju je purpurno ljubičasti sjaj oblaka u daljini. Digla je pogled i doviknula Bogu na odlasku:

– A što će biti s anđelima?

– Nek' odu spavati…