Na rubu je literarni prvijenac Gorana Martinovskog. No, nije ovo obična pripovijetka – pred sobom imate kršćansku alegorijsku novelu: štivo za razmišljanje i duhovni napredak. Dapače, ona je i zabavna i intrigira zapletom u svojem prvom dijelu, a onda – nadnaravnom intervencijom – prerasta u alegoriju. Žanrovski je to mješavina pripovijesti i teološkog promišljanja. Već u prvim rečenicama novele autor nas uvodi in medias res u naizgled besprijekoran svijet dr. Martina – uvaženog teologa, stručnjaka za kristologiju križa i predavača kojemu se publika divi. Glavni lik je naoko savršen i vodi, izvana gledano, savršen život. No, tada dolazi do obrata i božanske intervencije. Susret s neuglednim, naoko nebitnim „čovječuljkom“ poljulja temelje vjere, pa i identiteta. Čitatelja će iznenaditi krajnost u kojoj uvaženi teolog preko noći postaje vlastita suprotnost, no to je onaj trenutak u kojem će i postati simpatičan jer počinje nalikovati ljudima kakvi smo svi – nesavršeni i s mnogo krivice na plećima. U drugome dijelu novela prelazi u čistu alegoriju. Kroz nadrealne prizore, radnja dobiva oblik teološke rasprave koja priziva duh klasika poput Bunyanova Putovanja hodočasnika. Tu novela mijenja ton prateći duhovnu promjenu glavnog lika. To je ujedno kritičan dio koji će čitatelju željnom zabave postati izazovan. No, vrijedi doći do kraja jer kraj donosi nadu. Ustvari, kraj nije kraj.

Kad pišete recenziju za nečiju treću knjigu, vi polako postajete i kroničar tog autora, pa sam tako ja – lektorica knjiga Domagoja Zelenike – ujedno i njegova kroničarka, koja je dobila čast pratiti ga od samog početka njegove književne karijere. Iako se sada trebam osvrnuti na njegov novi literarni uradak, prvo moram spomenuti očiglednu činjenicu, a to je da tu književnu karijeru Domagoj gradi temeljito i postepeno, ne samo svojim knjigama, već svim onim što izdavanje knjige prati, a aura koju oko sebe stvara nagovještava ozbiljnost profesionalnih namjera. Prečesto se zbiva da se u umjetnički svijet lansiraju zvijezde koje su samo vođene željom za sjajem, pa onda nije neobično da s tog zvjezdanog neba brzo i nestanu jer nemaju snage trajati. Domagoj ima ambiciju, ali je i skroman dok treperi iščekujući kako ćemo mi čitatelji reagirati na njegove zapisane svjetove. Njemu je do publike stalo i možda upravo zbog toga s novim žanrom ide polako, otkriva sebe i svoju nutrinu fragmentarno – iz opreza, kako bi se zaštitio, a možda i kako bi zaintrigirao – hermetičnost i tajnovitost oduvijek su bile privlačne. 

Mama bi plakala da zna sve je rekla svojim naslovom odnosno naslov je dovoljno jak kako bi bio knjiga za sebe, a onda ga sadržaj samo prati, no svakim poglavljem, i svakom stranicom čitatelj će se vraćati na naslov jer je on pojašnjenje za sve one dijelove koje nećemo razumjeti. Nova knjiga Domagoja Zelenike zbir je emocija, ona je autorefleksija, introspekcija – ona je odrastanje. Nije poezija, ali nije ni priča – to je jednostavno Domagoj sam. Riskira time izložiti svoju nutrinu drugima, no budući da je lirsko izražavanje oduvijek bilo i sredstvo približavanja drugim srcima, Domagoj je ovime pogodio u centar. Potrudio se dovoljno otkriti kako bi se čitatelji mogli poistovjetiti s njim, ali i dovoljno sakriti kako ne bi bio previše ranjiv. No, spoiler alert: ova rečenica otkriva tko je autor – i mlad, pun životnih sokova s jedne strane, i mračan, suočen sa smrtnošću s druge strane: Premaži dlan svim bojama; mojom svetom zelenom, duše bijelom i nevinom, neba plavog plavijom i crnom – mojom dragom i najvažnijom. Kada sam se već dotaknula boja, kao nepopravljivi estet usudit ću se zadirati i u ono vizualno jer je dio Zelenikina identiteta: tekst je u skladu s dizajnom, od naslovnice i pomno smišljene fotografije na kojoj je autor sam pa do grafičkih elemenata na početku svakog poglavlja. I estetika teksta prati tu nit svojim razmacima, proredima, bjelinama – slova dišu i trebaju prostor kao i autor sam.

U doba tehnologije, progresa i sve veće svjesnosti mladih o funkcioniranju ekonomije, zaželjeli smo se dobre stare romantike, sramežljivosti i sjete. Danas nitko ne želi biti tužan, sjetu treba odagnati kakvim smiješnim videom, tugu ignorirati neprestanim radom, a sram izbrisati s lica Zemlje. No, bolje je suočiti se sa svim onim što čini jednog Domagoja – sa strahom, tugom, bijesom, frustracijom, prolaznošću. Ima i kajanja. (Kajanje – što je to?) Izgleda da je ova nova knjiga pojmovnik za sve one riječi koje smo zaboravili jer smo ono što podrazumijevaju sklonili daleko od očiju. Knjiga ima i jednu manu – prekratka je i samo navodi na to da želimo još – želimo saznati više, želimo još više Domagoja u njoj. Novim izdanjem autor je sebi napravio medvjeđu uslugu – morat će ubrzo napisati prošireno izdanje. 

Isidora Vujošević, travanj 2025.

Teorija književnosti uči nas kako postoji razlika između autora, pripovjedačkog subjekta i glavnog lika romana. Naivan ili dekoncentriran čitatelj sklon je to troje doživjeti kao jednu osobu. Ako glavni lik progovara u prvom licu, zaključujemo, on je ujedno i autor. Tu pogrešku napravila sam i ja na početku lektoriranja romana Izabrani autora Domagoja Zelenike. Predrasuda o mladom piscu koji piše o događajima mladih ljudi zaskočila je i mene, kroz čije je ruke dosad prošlo mnoštvo literarnih uradaka. Srećom, ubrzo sam osjetila bilo knjige i karakter glavnog lika, koji je upravo to: karakter knjige, a ne njezin autor.

Glavni lik progovara u Ich-formi, kratkim i jasnim rečenicama (s dozom satire, podrugljivosti ili, jednostavno, humora) opisujući svoja duševna stanja, druge likove i zbivanja. Autor vješto barata ulogom pripovjedača i ne dozvoljava nam naslutiti tijek događaja što priči daje poželjnu napetost. Priča počinje nejasno, dječje, čitatelj će pomisliti da je riječ o klincima iz osnovne škole – razbijanje prozora loptom, nekakva ekipa iz kvarta, škola, šetnja psa..., no šok dolazi ubrzo i zacrtava daljnji slijed događaja. Priča ima tragičan no ipak jednostavan zaplet – mladenački zanos, tragična nesreća, boravak u bolnici i provođenje ostatka života u invalidskim kolicima. No, upravo ta, pojednostavljena radnja, autoru je dala prostora razmahati se u psihološkim opisima svojih karaktera. I to je najvažniji element ovog romana – uživljavanje u psihu aktera.

Glavni junak zaista je zanimljiv za proučavanje, s aspekta sociologije i psihologije. Ne znamo mu ime, ni imena njegovih članova obitelji: to su ja, mama, tata, djed. Imena nose samo prijatelji i susjedi. Ne znamo ni gdje žive. Između redaka možemo naslutiti o kojoj se regiji radi budući da se u tom segmentu naš autor nije sasvim odvojio od glavnog lika, no i tu se možemo prevariti. Ukratko, ne znamo gdje lik živi, kako izgleda, ni kako se zove. Samo smo vremenski smješteni u 2002., što bi značilo da je glavni junak rođen oko 1984. godine. To objašnjava činjenicu što voli radio, sluša Walkman, šalje sms i nijednom nije spomenuo računalo. A opet smo uspjeli saznati sve najbitnije o njemu: on je rezigniran, pasivan, pomalo mrzovoljan lik. Ako ćemo biti strogi, on je sebičan, orijentiran na svoje potrebe i zlovoljan ako mu netko remeti njegov mir, njegovu tišinu i njegove planove. Doduše, planova ni nema mnogo već pušta životu da mu se dogodi. Kao što i sam kaže, ne voli da se stvari mijenjaju. U stvarnosti, takav lik ne postoji, ne može opstati, on je previše retro. Domagoj Zelenika morao ga je zaista izmisliti. Pitam se kako je uopće moguće da nekome u drugom desetljeću drugog tisućljeća padne na pamet izmaštati takav karakter. Proizlazi li to možda iz potrebe današnjih (mladih) ljudi? Iako bi se žanrovski Izabrane moglo svrstati u roman za mlade, je li ovaj tekst možda skrivena poruka za nas koji smo živjeli u vremenu u kojem su se stvari sporije mijenjale, ili se uopće nisu? Doživimo li to kao poantu romana, bit ćemo uznemireni. Jednako kao i kad pročitamo rečenicu s kraja: „Bilo me strah svega, a ponajviše toga da mi bude bolje. Takve stvari općenito i plaše čovjeka. Na loše smo navikli jer se češće događaju.“

Izabrani je roman prvijenac, ali ne i prvi mačić. Nećemo ga baciti u vodu, nego se baciti na čitanje jer Domagoj Zelenika je mlad autor koji obećava. Željno iščekujem njegova nova literarna djela.

- Isidora Vujošević, rujan 2019.

U svojem prvijencu – autobiografskome djelu Borba života, Danny Hauptman otkriva svoju životnu priču. Traumatično djetinjstvo provedeno u nekoliko republika bivše Jugoslavije ostavlja svoje fragmente u srcu mladića koji biva bačen u rat. Nošen okolnostima, ali opet vođen vlastitom željom za napretkom i uspjehom, pronalazi svoj put u disciplini vojničkoga života. Vlastita obitelj ga odbacuje, no primaju ga specijalne postrojbe i obavještajne službe koje u njemu prepoznaju potencijal te stoga nastavlja svoj put gradeći karijeru zaštitnika ljudi.

Priča je to o izdržljivosti i opstanku, unatoč silama koje našeg junaka vuku na dno. Nije ovo samo opis događaja nečijeg života – iskrena je to ispovijest čovjeka koji je odlučio ne zaboraviti kako bi mogao nastaviti dalje. Čitatelja će, možda i s voajerskim predznakom, zanimati intimni detalji iz Dannyjeva djetinjstva i mladosti, no svoju će čitateljsku glad zadovoljiti i oni koji iz prve ruke žele znati kako, u praktičnom smislu, izgleda život vojnika, bodyguarda i čuvara brodova od navale opasnih pirata.

Uzbudljiva, no nepretenciozna, knjiga biva pročitana u jednome dahu, kao što je i napisana. Jer životne borbe poznate su svakome od nas. „Kad budem imao 80 godina i počnem sve zaboravljati, želim otvoriti knjigu i prisjetiti se svega.“, napisao je Danny o svojem djelu, no dozvolimo Borbama života da budu pročitane i ranije.

– Isidora Vujošević, Varaždin, veljača 2017.