Pismo čitatelju

Prava je privilegija u neko srednje doba života ponovno osjetiti ushit svojstven djeci i mladima; mašta i ideali pripadaju mladosti, a elan i entuzijazam se s godinama potroše zahvaljujući iskustvima i gorkim spoznajama. No, ako prihvatimo da ne znamo sve odnosno da ima uvijek nečeg što možemo otkriti ili doživjeti, otvaramo vrata novim ushićenjima. Dozvoljavam sebi učiti nove vještine, spremna sam u budućnosti probati možda i neku novu djelatnost. Zaokret karijere u pedesetoj? Zašto ne? Neki Japanac je postao maneken s 80-ak.

Meni je novost pisanje fikcije. Besplatno pružam sebi razbibrigu, od koje će koristi možda imati i drugi. Dok nešto radim, uživam u smišljanju scenografije u koju će se spontano ubaciti neki izmišljeni (ili možda ne skroz izmišljeni) lik. Nikad mi nije padalo na pamet baviti se pisanjem beletristike, no otkrila sam zakonitost: što više pišem, to bolje pišem i što više čitam, to bolje pišem. Sigurno postoji mnogo tuđeg utjecaja, svjesnih i nesvjesnih uzora i elemenata koji nisu moje originalne zamisli, no kako god bilo, prilično sam zadovoljna tim paralelnim svijetom koji ispisujem. Dok se ne izmisli način masovnih putovanja svemirskim prostranstvima, držim se izmaštanog mikrokozmosa, koji tu i tamo ima dodira s mojom i vašom stvarnošću.