Varaždinski klipič

U mojem rodnom gradu Varaždinu samo tri ustanove odnosno dva restorana trenutno imaju certifikat za izradu Varaždinskog klipiča. Ta mi je informacija poslužila kao šlagvort za razrješenje jezične dileme – zašto velikim slovom i zašto sa „č“? 

Varaždinski klipič nalazi se na popisu zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla, kao i Lički krumpir, Dalmatinska panceta itd. Uglavnom te nazive stavljaju pod navodnike („Varaždinski klipič“), i svi nazivi imaju veliko početno slovo. Tko je radio na jezičnom usklađivanju ovakvih termina, ne znam. I mislim da je sad kasno bilo što tu mijenjati, nego ima smisla naprosto prihvatiti te oznake tako kako su registirirane – s velikim početnim slovom. Shvatit ćemo ih kao naziv nekog komercijalnog proizvoda iz supermarketa, npr. Cockta, Vegeta ili Bajadera… Moramo zanemariti to što su nazivi ustvari obične opće imenice sa svojim pridjevima izvedenim iz toponima. Ovo je jedan od slučajeva gdje ja kao lektorica mogu samo slegnuti ramenima i reći: „To je tako“. 

To je što se tiče velikog slova. No, kada je u pitanju „č“ u riječi „klipič“, imam malo konkretnije argumente, a to je da se kod lokalnih naziva, toponima, imena, prezimena i slično uzima u obzir govor toga kraja. Budući da kajkavski jezik ne poznaje fonem „ć“, nema smisla na njemu inzistirati kad su u pitanju lokalni termini, pa to vrijedi i za „klipič“. Također, tko je prolazio Varaždinskom županijom, mogao je primijetiti kako prigradska naselja obuhvaćena pod terminom Kučan imaju i varijantu Kućan na prometnim tablama, pa su i stanovnici zbunjeni. No, inzistirati na štokavskom „ć“ u zagorskim toponimima nema smisla, tako da komotno možemo pisati „č“.