Više sklon ili skloniji

Jedna od mojih najdražih poslovica je Manje je više. U toj je rečenici sadržano puno mudrosti, a može se primijeniti na gotovo sve segmente života, čak i u lingvističkom smislu. Ponekad je u manje riječi postignuto više učinka, a puno riječi može ugušiti smisao rečenog. S manje riječi često se postiže više.

„Više smo skloni“ govoriti puno ili „skloniji“ smo puno govoriti? Odakle se ubacio ovaj prilog „više“, tako da ga ljudi koriste i kad treba i kad ne treba? Uostalom, zašto je bolje reći da smo nečemu skloniji, nego da smo više skloni?

Nema potrebe za „više“ riječi, ako isto možemo izreći jednom riječju: umjesto priloga i pridjeva (više sklon), možemo koristiti samo pridjev u komparativu (skloniji). Za „manje sklon“, može ostati prilog „manje“ i pridjev „sklon“ jer to ne možemo drugačije izreći, tj. nema komparativa kojim bi se to izrazilo jednom riječju.

Ipak, kao što sam u prethodnoj kolumni pisala (Voditi brigu i voditi računa), u govoru je dopušteno koristiti takve jezične konstrukcije kao što su „više ili manje sklon“, dok u pismu to „više“ treba izbjegavati jer je pismo fiksirano pa se jezične pogreške „manje“ praštaju.

Dakle, kad god možemo, bolje je reći da smo „skloniji“, nego da smo „više skloni“ jer „manje je više“! (Možda je to razlog što je upravo ova kolumna jedna od mojih najkraćih - čemu puno govoriti, ili pisati, kad se s manje riječi može više reći?)

PIŠE: Helena Marinac