Računalno nazivlje i žargon - gdje je granica?

davor-pasaric.jpg

Okrugli stol održan u prosincu 2012. godine u knjižari Ribook u Rijeci povodom predstavljanja knjige, sada pokojnog, dr. Antuna Halonje, stručnjaka za računalno nazivlje, i dr. Milice Mihaljević, suautorice, bio je trenutak skupnog promišljanja o izuzetno aktualnoj temi - stvaranju i normiranju hrvatskog računalnog nazivlja i o nerazumijevanju odnosa između računalnog žargona, koji se najčešće koristi u svakodnevici, i računalnog nazivlja, koje pripada hrvatskom standardnom jeziku.

Knjiga Od računalnog žargona do računalnog nazivlja obuhvaća brojne primjere računalnih rječnika, što tiskanih, što onih dostupnih na internetu, ali i niz primjera preuzetih s različitih foruma, društvenih mreža i internetskih stranica. U razgovoru, dr. Halonja se dotaknuo primjera kako autori koji susreću nove tehnologije često spontano prevedu neki novi tehnološki pojam kako bi ga bolje približili čitateljima. Kao primjer pozitivne prakse naveo je Jabučnjak - web-stranicu i forum koji već 15 godina prati Appleove tehnologije. Kao jedan od osnivača Jabučnjaka i višegodišnji izvršni urednik, odmah sam prepoznao da je ovaj iskusan jezikoslovac uočio moje jezične „podvale“ koje često izvedem kada je tehnologija brža od razvoja jezika.

I zaista, što učiniti kada se pojavi novi tehnološki pojam za koji ne postoji riječ u našem jeziku? Koristiti tuđicu? Da, ponekad je to sasvim dobar odabir. Možda čekati jezičare da osmisle novu riječ? Jesu li oni uopće kompetentni to zaista dobro odraditi ako nisu istovremeno i stručnjaci za određeno područje? Moje mišljenje je da većinom nisu, tj. nije dovoljno biti čak i vrlo iskusan jezikoslovac, potrebno je biti oboje - i osoba koja se profesionalno bavi jezikom, ali i osoba s velikim iskustvom u tehnološkoj domeni kojoj se pristupa. Danas znanost i tehnologija napreduju toliko velikim koracima da čak stručnjaci unutar jednog područja nemaju kapacitet pratiti sve što se zbiva, a kamoli da to može osoba izvan toga.

Dokaza da nije dovoljno biti jezikoslovac na primjeru informatičkih pojmova ne nedostaje; mnogo nakaradnih izraza pokušali su nametnuti ljudi koji o računalima znaju malo i koji jednostavno „ne žive“ u toj domeni. Koliko sam primijetio, takve, na silu skovane riječi struka ignorira i jednostavno koristi ono što smatra ispravnim, tj. koriste se izrazi koji su „živi“ i koje svi razumiju. Problem razumijevanja nastaje kada pri objavi teksta iz digitalne domene lektori „usklade“ izraze s onim što je propisano hrvatskim standardnim jezikom, a autor to dozvoli „jer tako je valjda ispravno“. Osobno, to ne dozvoljavam, radije ću riskirati da me proglase polupismenim negoli ću koristiti nakaradni izraz koji zbunjuje, „bode“ i čini tekst teže razumljivim.

Val novih termina u domeni informatike pojavio se nakon osamostaljenja Hrvatske. Izmišljale su se riječi koje su bile potpuno nepotrebne, dojam je bio kao da se uvode samo zato da se hrvatski jezik što više razlikuje od ostalih jezika iz bivše države. Nije sve tu bilo loše, ali neki su primjeri bili toliko pretjerani da smo kolega s Jabučnjaka i ja za vrijeme studija izmislili tekst kakav bi se mogao pojaviti u kakvom informatičkom časopisu, ali napisan takvim nakaradnim rječnikom. Za tvrdi disk smo izmislili da je „čigrasto velepamtilo“, koprocesor je bio „priobradnik“, softverska kuća bila je „napudbeni dom“, servisni programi postali su „uslužnici“, a igraća palica, tj. joystick, postao je „svesmjer“. No, mnogo toga nismo morali izmisliti, koristili smo i tuđe izraze koji su se tada nametali poput: „očvrsje“ (hardver), „napudba“ (softver), „osmerac“ (bajt), „značka“ (kursor) itd. Tekst je bio više komičan negoli provokativan i završio je u jednom časopisu, a zatim ga je na svojim predavanjima koristio i prof. dr. Velimir Srića, gostujući profesor na mnogim visokim učilištima i bivši ministar za znanost, tehnologiju i informatiku. 

Danas je stanje računalnog nazivlja mnogo uređenije, mnogi strani izrazi koji su kod nas općeprihvaćeni uvršteni su u rječnik, ali još uvijek ima nespretnosti i pojmova koji se „guraju“, ali teško mogu zaživjeti. Neke nove riječi su dobro „legle“ i čine se logične i razumljive, npr. „sučelje“ za engleski izraz interface, „prijenosnik“ za notebook računalo, ali neke ne „sjedaju“. Teško mogu prihvatiti „dretvu“ za thread u programiranju, „mrežno sjedište“ za web-stranicu, „nalog“ za korisnički račun ili account, a niti „zaslon“ mi nije logična riječ za ekran ili monitor, čak nespretni „prikaznik“ jasnije opisuje o čemu se radi. U šali smo tako USB memory-stick nazvali „pamtiprut“, što je čak simpatično jer pokazuje svu nespretnost takvih kovanica.

No, što učiniti kada ste informatički novinar i prvi put morate prevesti neki nov pojam? Nisam jezikoslovac, iako volim pisati, valjda sam to naslijedio od svojeg oca, ali bez obzira na to što nisam studirao jezike, već poslovnu informatiku, ne ustručavam se stvoriti novu riječ kada mi zatreba. Vjerujem da ne treba zazirati od inovacija u jeziku, on pripada svima koji njime komuniciraju, jezik je nešto živo, stalno se razvija, a stvaramo ga mi koji ga koristimo. Tako gledano, upravo su profesionalci u nekoj struci, a koji se uz to bave i novinarskim radom, vjerojatno najpozvaniji predlagati nove riječi kada se pojavi takva potreba.

Kada se 2007. godine pojavio prvi iPhone, na Jabučnjaku smo imali sreću dobiti u ruke prvi primjerak u Hrvatskoj. Jedna od njegovih glavnih odlika bio je multi-touch ekran. Valjalo je čim prije objaviti kratak osvrt. U žurbi sam to intuitivno preveo kao „višedodirni“ ekran i pojam je zaživio, susreo sam ga kasnije u mnogim tekstovima, a ne bih se iznenadio da u konačnici završi i u rječniku. Jezikoslovci će takve spontane prijedloge prepoznati, možda prilagoditi, a zatim uvrstiti u nešto što u konačnici može postati dio standardnog hrvatskog jezika. Novo doba i nove tehnologije neizostavno donose i nov jezik, prepustimo mu se!

Piše: Davor Pasarić

Od 1992. godine bavi se informatikom i multimedijskim tehnologijama. Diplomirao je Poslovnu informatiku na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Radio je na prvoj riječkoj televiziji i kasnije kao voditelj odjela produkcije na regionalnoj televiziji Kanal Ri. Preko desetljeća radi kao direktor multimedijske produkcije Kreativni odjel d. o. o. u Rijeci. Treću godinu je Googleov Growth Engine ambasador. Član je Izvršnog odbora Udruge darovitih informatičara Rijeke. Jedan je od suosnivača Muzeja informatike PEEK&POKE i član udruge Calculus koja vodi i riječki Muzej djetinjstva. Izvršni je urednik portala Jabučnjak koji se bavi informatičkim temama vezanim za Appleove tehnologije. Velik je zaljubljenik u znanstvenu fantastiku i tehnologiju.