I lektori trebaju odmor

Dajte vremena vremenu

Živimo brzo, jedemo brzo, ništa ne stižemo i samo jurimo, jurimo i jurimo. Tehnologija nam je omogućila da u kratkom vremenu obavimo ono za što bi nam nekad trebali sati, dani, pa i mjeseci, ali nije nam se time oslobodilo vrijeme za slobodne aktivnosti, nego nam se nekim čudom nadodalo još obaveza, pa su se onda osmislila tehnološka pomagala za te obaveze, a onda i tehnološka pomagala za pomagala, pa onda i obaveze vezane za održavanje tehnoloških pomagala i tako se vrtimo u krug.

Danas dok si rekao keks možeš naći posao, bračnog partnera, odjeću, hranu - sve na internetu, u kratkom roku. Informacije podijeliš jednim klikom i cijeli svijet vidi. Ali, pazite sad ovo, bebi je još uvijek potrebno 9 mjeseci da se razvije u majčinoj utrobi. Neke stvari ne možemo ubrzati jer to ne bi bilo zdravo. Gusjenicu ne možeš natjerati da se brže razvije u leptira niti joj smiješ pomagati da to bolje i brže napravi. Naprosto je trebaš pustiti, da vrijeme učini svoje.

Tako je i s drugim stvarima u našem životu - mi možemo naizgled ići brže od sebe, ali dokle i po koju cijenu? Za neke je stvari zaista potrebno vrijeme.

Dajte vremena vremenu.

Ne morate sve sad. Ne morate sve. Neke stvari ni ne morate uopće.

Istraživanja su pokazala (a i meni moj organizam tako govori) da je tijelu potrebno 7-8 sati sna. Treba nam barem 6 čaša vode dnevno jer smo dvije trećine voda. Svakih nekoliko milisekundi moramo trepnuti. Zdravo srce otkucava oko 70, 80 puta u minuti. Svako jutro sunce izlazi, svaku večer zalazi. Ono od čega zaista živimo, u doslovnom smislu, ima neku svoju vremensku zadatost. Evo, zaustavite dah i probajte sad ne disati dvije minute. Teško, a? Ima neki sat u vašim plućima koji diktira intervale udaha, pa izdaha. Neke stvari ne možemo forsirati. Možemo se izvježbati, istrenirati da budemo otporniji, izdržljiviji - takvi onda rone na dah. 

I zato nije normalno da u jednome danu jurimo amo-tamo kao muhe bez glave, trčimo vidjeti svako novo mjesto koje se otvorilo u gradu, idemo na “kave” čuti svaki i najmanji trač, grabimo svaku kunu ili euro koji nam zacakli pred očima, moramo čuti ili pročitati svaku informaciju koju netko kaže ili napiše, a onda to sve moramo prepričati i to svima, moramo otići na svaki koncert, festival i party koji se održava u svijetu i okolini i biti u toku sa svim zbivanjima i, naravno, paralelno davati mišljenje o svemu što postoji. Ne moramo. 

Ono što moramo je disati, jesti, piti, spavati i obavljati higijenu. Moramo raditi i skrbiti se za sebe i one za koje smo odgovorni (obitelj, radnike, djecu koja nikog nemaju). To moramo. Ostalo su žderači vremena koji nam ne daju da radimo ono što moramo.

Prije nekoliko mjeseci bila sam opterećena poslom. Imala sam puno radnih obaveza. Obaveze su me gazile. I onda sam u knjizi Put u bolji život (E. G. White, str. 236-237) pročitala sljedeće riječi: “Onima čiji je mozak iscrpljen i koji su postali nervozni radi neprekidnog rada i velikih ograničenja u svakodnevnom životu, od izrazite bi koristi bio posjet seoskim krajevima, gdje bi mogli živjeti jednostavnim životom, bezbrižno, stupajući u neposredan dodir s tvarima prirode.”

Kad ste zadnji put bili u prirodi? Priroda nije užurbana. Ne zanimaju je mainstream mediji, ona živi svojim zadanim tijekom.

I za kraj, želim s vama podijeliti nekoliko savjeta koje mi je dao jedan gospodin s Twittera. Kako se oduprijeti užurbanom ritmu i stresu koji donosi ovo naše doba:

1. Sve raditi polaganije, koncentriranije. Efekt je veći.

2. Uvijek se u jednom trenutku koncentrirati na jednu stvar. Multitasking nije moguć.

3. Ne živjeti više za jedan dan X kada će sve biti u redu (faks, posao, novci, ljubav itd.), nego uživati u svakom trenutku.

4. Spavati više.

5. Raditi pauze.

6. Čitati, a ne samo preletjeti naslove.

Dajmo vremena vremenu.